Danas je u dvorištu osnovne škole “Hamdija Kreševljaković” prigodnim kulturno-umjetničkim programom u organizaciji Javne ustanove Kulturno-sportski centar Kakanj predstavljen rezultat konzervatorsko-restauratorskih radova na lokomotivi 62-015, koja je poznatija kao „Ćiro“. Kakanjska rudnička parna lokomotiva, poznatija kao “Ćiro”, 19.11.2016.godine je nakon 18 godina ponovo prošla centrom Kaknja do mjesta gdje je 1998. godine stao i po posljednji put zahuktao svojim Kakanjcima.
Iako nije prošao šinama prevozeći ugalj što mu je i bila svrha do 1998. godine kada je posljednji put zahuktao, Kaknjci koji su se zatekli u jutarnjim satima na ulicama Kaknja i sa oduševljenjem gledali u “Ćiru” koji od danas u punom svjetlu krasi centar grada. Priprema za transport 40 tona teškog “Ćire” trajala je duže od planiranog s obzirom da je bilo potrebno osigurati bezbjednost prijevoza.
Ćiro je u krugu stare rudarske direkcije bio smješten proteklih godina, a njegova nova lokacija od danas je dvorište osnovne škole “Hamdija Kreševljaković” u centru Kaknja. Nova lokacija Ćire nije slučajna. Upravo na mjestu gdje je postavljen, bio je njegov kolosjek koji je puštanjem u rad mosta postao historija.
U okviru današnjeg programa prvi se obratio direktor JU KSC Kakanj Aldin Šljivo povodom završetka restauracije ovog spomenika.
“Od samog osnivanja, Dom kulture vezan je za RMU Kakanj, pa tako i ova današnja aktivnost. Dobiti povjerenje od Rudnika da čuvamo i upravljamo vrijednim eksponatima koji su bili u Rudničkom muzeju, kao i ovim vrijednim eksponatom koji je od danas dio fundusa Muzeja Kaknja je velika satisfakcija za naš rad kada kažemo da ćemo se baviti čuvanjem svih bogatstava koje ovaj grad nosi. Danas završavamo radove i obilježavamo završetak konzervatorsko- restauracijskih radova na lokomotivi kao i uređenje njene ambijentalne cjeline. Također, uradili smo info-tablu gdje smo upisali sve bitne karakteristike lokomotive kako bi svaki prolaznik dobio osnovne informacije o istoj”, navodi direktor JU KSC Kakanj koji se posebno zahvalio Rudniku mrkog uglja Kakanj i direktorici osnovne škole “Hamdija Kreševljaković” Nedžmini Buza koja je od samog početka podržavala ideju da se lokomotiva izmjesti u dvorište ove škole.
Dodijeljene su i zahvalnice za doprinos u očuvanju tehničkog spomenika kulture a povodom obilježavanja 50 godina postojanja JU KSC Kakanj.
Prva zahvalnica je uručena direktoru RMU Kakanj Kasimu Alajbegoviću zbog ukazanog povjerenja da poklone ovaj vrijedni tehnički spomenik JU KSC Kakanj.
Druga zahvalnica dodijeljena je direktorici OŠ “Hamdija Kreševljaković” Nedžmini Buza, budući da su velikodušno ustupili prostor dvorišta OŠ “Hamdija Kreševljaković” gdje se eksponat sada i nalazi.
prisutnima se obratio i dugogodišnji zaposlenik RMU Kakanj Adib Zekić koji je govorio o historijatu grada Kaknja, željezničkim prugama, vagonima i lokomotivama.
“Amerikanka, Manevarka, Tenderka, Parnjača, a zovu je ĆIRO!
Lokomotiva je manevarska lokomotiva. Zato su je nazivali Manevarka. Pošto je proizvedena u Sjedinjenim Američkim Državama, zvali su je i Amerikanka. Imala je nadimak i Tenderka. Zvali smo je i Parnjača. Govorim o imenima koja nisu karakteristična samo za Kakanj, već uopšte na prostorima Jugoslavanske državne željeznice. Mi smo u Kaknju žargonski sve lokomotive koje su pištale, dimile, tutnjale kroz grad, zajedno sa vagonima, nazivali Ćirom. Ustvari Ćirom su se nazivali putnički vozovi koji su saobraćali uskotračnim prugama sa parnim lokomotivama, pa je otuda taj naziv, prenesen i među nas u Kaknju. Kada bi lokomotiva sa vagonima uglja ili bez njih prolazila kroz grad, govorilo se: „Ide Ćiro, skloni veš sa balkona“. Domaćice bi izlazile na blakone i prozore pa uklanjale haljine sa štrikova, razastrte da se suše.
Spomenu sam da je ovo manevarska lokomotiva. To znači lokomotiva koja služi za manipulaciju vagona, ili kompozicija vagona na željezničkim stanicama i skretnicama. To je lokomotiva koja ima karkteristike, pogodne za vuču kompozicija izvan otvorenih pruga, odnosno u lokalnom željezničkom saobraćaju. Zato je bila pogodna za transport uglja od Separacije do Željezničke stanice, a kasnije od Stare do Nove Separacije ( od 1954.g.). Ko zna koliko je vagona i tona uglja prevezla? Kada smo pravili dokumentarni film o Rudniku Kakanj (2002.g.), na stogodišnjicu neprekidnog rada, ekipa tog filma je pokušala izračunati koliko bi bila dugačka željeznička kompozicja sa prevezenim ugljem, a iskopanim u tih stotinu godina. Prestali smo računati, a pola u šali-pola u zbilji, konstatovali smo da bi ta kompozicija sasvim sigurno opasla ekvator, najdužu Zemljinu paralelu, koja je dijeli na dvije polutke, dugačku preko 40 hiljada kilometara. Vjerujem da svi Kakanjci koji desetljećima pamte Ćiru, misle da je ta kompozicja još i duža.
Ovo je lokomotiva koju su nazivali i Amerikanka. Proizvedena je 1944. godine, a na osnovu nekih logičkih poveznica, do kojih sam došao, najpoznatijom svjetskom tražilicom (Google), najvjerovarnije u Pensilvaniji. Iste godine je stavljena na raspolaganje Armiji Sjedinjenih Američkih Država, a trag o tome imamo u rudničkom dokumentu koji govori o tehničkim karakteristikama lokomotive. Kao pomoć u obnovi ratom porušene zemlje, poslije Drugog svjetskog rata, dodjeljena je Jugoslovenskim državnim željeznicama. Tada je i dobila nadimak Tenderka, a tender na njoj je ustvari spremište za vodu i ugalj. Izgradnjom normalnog kolosjeka, Šamac-Sarajevo i izgradnjom kraka normalnog kolosijeka kroz Kakanj, Rudniku je na raspolaganje najvjerovatnije data poslije 1948. godine. Prije nije mogla, jer nismo imali normalni kolosijek.
Primjetili ste da sam spomenu jedan datum. To je 23. mart 1901. godine. U historiji Rudnika Kakanj, zabilježen je kao datum kada je sa radom počela željeznička pruga od stare Separacije do Željezničke stanice. Sada ću pomenuti još jedan datum. To je 18. juli 1998. godine. Na ovaj dan, ova Amerikanka, Manevarka, Tenderka, Parnjača, kojoj Kakanjci dadoše muško ime Ćiro, odradila je svoju oproštajnu vožnju, kroz najuži centar Kaknja, kojim su vozovi i lokomotive prolazili punih 97 godina. Bilo je to vrijeme, kada se počelo ozbiljnije razmišljati o novoj urbanoj sredini i doprinosu kojeg Rudnik tome može dati. Načelnik Općine Kakanj bio je Kemal Brodlija, a generalni direktor Rudnika Avdo Suljić. Tog ljeta prestali smo brojati vagone sa natovarenim ugljem. Što ih je više bilo, značilo je da će proizvodnja biti veća i da će plate biti bolje. Tog ljeta, još smo svjedočili demantaži pruge i koliko god sklanjali veš sa balkona, psovali zbog namjernog puštanja pare i još namjernijeg zvižduka lokomotive kojeg je proizvodio mašinovođa skrećući pažnju na sebe, bilo nam je nekako žao, što sve to opet ne čujemo, i ne vidimo. Danas uživamo u zelenoj transverzali kuda je nekada krivudala pruga. Spremni su novi planovi za još ljepše i funkcionalnije uređenje tog prostora. Tako je to u vremenu. Svako ima ono nešto po čemu će generacije pričati kako je baš u njihovom vaktu u Kaknju bilo najljepše. Ćiro je zato, od danas, dio Muzeja Kakanj” naveo je u svom govoru Adib Zekić.
Za ovu priliku smo pripremili zabavni i šarolik program, a za to su se pobrinuli vrijedni mališani vrtića “Mladost” sa svojim učiteljicama. Program je upotpunjen recitacijama kakanjskog pjesnika “Cibone” i prezetovanjem anegdota Fuada Brešćića.
Ovom prilikom se zahvaljujemo gostima na prisustvu, mališanima vrtića “Mladost”, kao i njihovim učiteljima za učešće u programu.
JU KSC KAKANJ