INDUSTRIJSKA POSTAVKA
RUDARSTVO
Prva istraživanja mogućnosti za industrijsku eksploataciju uglja na području današnje Općine Kakanj izvršena su u produkciji Austro-Ugarske, krajem XIX stoljeća, tačnije 1898. godine. Ubrzo nakon toga otvoren je rudnik, u zvaničnim dokumentima tog doba imenovan kao Rudnik Kakanj-Doboj. Do kraja 1901. godine izgrađeno je niz pratećih objekata i iskopano devet hiljada tona uglja. Riječ je o pripremnim radovima za zvanično otvaranje Rudnika Kakanj 1902. godine, čije je sjedište u to vrijeme bilo u ulici Seibertatte 30, u Beču.
Vlasnik rudnika od njegovog osnivanja do danas je država, u početku Austro-Ugarska monarhija, poslije Kraljevina Jugoslavija, SFRJ, pa Bosna i Hercegovina, odnosno njen entitet Federacija Bosne i Hercegovine.
Do 1979. godine iskopavanje uglja se obavljalo podzemnom eksploatacijom, a 1979, otvaranjem površinskog kopa Karaula, počinje značajnija eksploatacija na površini.
U kakanjskom je rudniku mrki ugalj, kao osnovni energent, bio glavna vodilja i startna pozicija od koje su u Kaknju, pa i državi, računali svoj poslovni i politički saldo. Geslo – što više iskopanih tona „crnog zlata“ – rudari nikada nisu zaboravili, ni kada su radili prvih decenija za stranca (Austro-Ugarsku), ni u socijalizmu kada su obarali svjetske rekorde, ni u vrijeme obnavljanja proizvodnje. Od skromnih 40.000 tona u 1902. godini dostigli su proizvodnju veću od dva miliona tona u 1986. i 1990. godini. Rudnik je upošljavao najviše 5.222 radnika, i to 1985. godine.
Rudnik mrkog uglja u Kaknju u organizacionom smislu danas predstavlja jedan od sedam rudnika Federacije Bosne i Hercegovine koji posluju u okviru JP “Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo, kao zavisno privredno društvo od septembra 2009. godine.
Tokom stoljeća postojanja, u Rudniku Kakanj dogodile su se tri velike nesreće, dvije u Staroj jami: 19 rudara poginulo je 1916. i 127 rudara 1934. godine. Nesreća u jami Orasi, 1965. godine koštala je života 128 rudara.
ENERGETIKA
Nakon gotovo pola stoljeća od osnivanja Rudnika Kakanj, 1947. godine, vlada tadašnje Jugoslavije, vođena potrebama za novim energetskim izvorom i saznanjem da u srednjoj Bosni leže ogromne zalihe kvalitetnog uglja, donijela je odluku o osnivanju Državnog preduzeća „TE Kakanj“. Godine 1956. iz Ćatića su u energetski sistem države potekli prvi kilovati električne energije.
Osnovna karakteristika rasta tvornice struje jeste da je građena etapno, u periodu od 1947. do 1988. godine. Stalni razvoj industrije u Bosni i Heregovini i dovoljne količine uglja su diktirali dalji razvoj. Godine 1988. gradi se peta etapa – blok snage 230 MW. Osim proizvodnje električne energije Termoelektrana Kakanj ima značaj za ovaj grad iz tri razloga: proizvodi i isporučuje toplotnu energiju za daljinsko grijanje Kaknja te dodatno isporučuje šljaku i pepeo Tvornici cementa Kakanj.
TVORNICA CEMENTA
Tvornica cementa Kakanj primjer je uspješne poslovne priče u Bosni i Hercegovini. Ista je dugo i teško rađana od vremena kada je donesena odluka pa do osiguravanja novca za gradnju. Dugo vremena se određivala lokacija za izgradnju, pa potražnja za investitorom, da bi 1972. godine sarajevska Hidrogradnja prihvatila tu ulogu, a već 1974. godine krenula u građevinski poduhvat.
Izgradnja cementare je trajala četiri godine, da bi 15. decembra 1978. godine bila puštena u rad. Vremenom je izrasla u jedno od najuspješnijih preduzeća u Kaknju. Njeno odvajanje od Hidrogradnje dogodilo se 1991. godine, jer se kao uspješna firma osamostalila. U okviru pilot-projekta u velikoj privatizaciji Tvornica cementa je prodata stranom strateškom partneru Heidelberg Cement.
KINO/BIOSKOP
Kino Radnik u Kaknju je otvoreno neposredno poslije Drugog svjetskog rata, 1946. godine, a zatvoreno 1980. Za Kakanj je to kino značilo prozor u svijet, svijet avanture i stvarni svijet. Nekoliki od njih sjećaju se kako su po nekoliko puta gledali „Divlje jagode“, „Psiho“, „Prohujalo s vihorom“, „Sjaj u travi“ i „Odavde do vječnosti“.
Ulogu Kina korak po korak preuzima Dom kulture, u kojem je prva projekcija je održana 1967. godine.