ETNOLOŠKA POSTAVKA
TKALAČKI ZANAT
Tkalačka radinost u Bosni i Hercegovini ima dugu tradiciju još od Srednjeg vijeka. Tkanjem su se bavile žene i izrađivale su razne proizvode: ponjave, prostirke, ćilime. Poznati centri za izradu ćilima su bili: Stolac, Rogatica, Glamoč i Zenica. Srednja Bosna je bila poznata po izradi mutapa, bisega i drugih kozijih proizvoda. Mutapčije su prele koziju dlaku i koristili je za tkanje na stanu. Uglavnom su to radili muškarci, jer je kozija vuna gruba i treba više snage. Tkale su se zobnice za konje, ćebad za konje itd.
NARODNJE NOŠNJE
Ženska nošnja posebno je etnografski značajna jer je zadržala više autohtonih elemenata. Najsvečanija je bila nošnja za misu i udaje. Katolička nošnja se sastoji od dugih košulja, dugih gaća, različitih prsluka, ćurdija od crnog sukna te pregača najčešće crne boje. Nakit se sastojao od metalnih srebrnih narukvica – belenzuka. Muslimanska nošnja se sastojala od košulja, dimija, različitih prsluka i mahrama (jemenija), a do 1950. godine koristio se i zar. Kod bogatijih muslimanki u kolekciji bi se nalazile i skupocjene anterije (prsluci izrađivani od posebne svile i pamuka). Muškarci su na glavama nosili crvene fesove i pojaseve od pamuka i svile.
KAZANDŽIJSKI ZANAT
Obrada metala specifične forme i uloge dobiva nakon osmanskog osvajanja Bosne u drugoj polovini XV stoljeća. Sa dolaskom novog vojnog, ideološkog i ekonomskog sistema na naše prostore donesene su i nove tehnike obrade i ukrašavanja predmeta od metala. Glavne sirovine za kazandžijski zanat su: bakar, kalaj i nišador. Bakar se dobivao iz bakarne rude koja se topila u topionicama, takozvanim kalhanama. Kalajdžije su bakar kalajisale. Ovaj postupak je bitan jer je čisti bakar štetan i otrovan. Kalajdžije su kalajisale razno posuđe: ibrike, kazane, sahane, džezve.
U Općini Kakanj ovim zanatom se još bave pripadnici romske populacije.
GRNČARSKI ZANAT
Grnčarski zanat se razvijao u područjima gdje je bilo kvalitetne zemlje – ilovače u dovoljnim količinama. Lončaruša – vrsta zemlje koja je korišćena za izradu lončarskih proizvoda – vadi se iz jama dubokih dva do tri metra. Pripremanje zemlje se obavlja na sljedeći način: zemlja se prvo dobro osuši i istuca do veličine oraha, pri tome se čisti od kamenčića i ostalih primjesa. Zatim se stavlja u kotao izdubljen od jednog dijela drveta i zalije se vodom „zagasi“. Potom se ova smjesa mijesi petom jedne noge. Tek tada je spremna za modeliranje. Alat koji se koristi prilikom izrade lončarskih proizvoda sastoji se od: ručnog kola (najčešće se izrađivalo od hrastovog drveta), noževa (noževi su izrađivani od drveta) i šarafki. Osnovni proizvodi su lonci raznih veličina, čak i do 200 l (ćupovi), a služili su za kuhanje hrane i čuvanje namirnica.
SEOSKO STANOVANJE
Istraživanje seoske starogradnje na području srednje Bosne intenzivira se nakon Drugog svjetskog rata. Na području srednje Bosne tokom XIX i prve polovine XX stoljeća razvijen je specifičan oblik stambene arhitekture, odnosno stambenih kuća na sprat, dimalučara ili čardaklijka. Specifičnost ovih objekata je centralna prostorija u prizemlju, gdje se nalazilo veliko ognjište. Iznad ognjišta se nalazio slobodan prostor – dimaluk, čija je uloga bila zagrijavanje.
Zanimljivo je da se dimalučare pojavljuju uglavnom na geografskim područjima gdje živi muslimansko (bošnjačko) stanovništvo. U kućama je za stanovanje (spavanje, kupanje i dr.) korišten sprat, dok je prizemlje imalo funkciju kuhinje. Ovi objekti su imali magaze/podrume.
Posebno reprezentativan stambeni objekat na široj kakanjskoj regiji jeste Dusperova kuća u Kraljevoj Sutjesci, koja je proglašena i nacionalnim spomenikom u Bosni i Hercegovini. Javni objekat iz kasnog osmanskog doba koji je također proglašen nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine jeste Turski sud u Ribnici.