POSJEDUJETE TRADICIONALNU PRAVOSLAVNU I MUSLIMANSKU NOŠNJU – DONESITE IH U MUZEJ KAKNJA

Podijelite:

JU KSC Kakanj – odjeljenje Muzej Kaknja poziva sve naše sugrađane koji posjeduju tradicionalnu muslimansku i pravoslavnu nošnju da ih doniraju u muzej kako bismo obogatili postavku etnologije tačnije tematska cijelina nošnja i nakit. Ukoliko odlučite pokloniti tradicionalnu nošnju pravoslavnu ili muslimansku, možete to uraditi svakog radnog dana u vremenskom periodu od 08:00 do 15:30 sati. Ljubazno osoblje muzeja će se pobrinuti da dobijete potvrdu o darivanju te ćete imati priliku da postanete prijatelji Muzeja Kaknja.

Ukoliko ne želite donirati tradicionalnu nošnju u Muzej Kaknja spremni smo za određeni iznos istu i otkupiti stoga vas svakako pozivamo da nas kontaktirate.

Pored otvorenog javnog poziva razlog da se uopšte piše i objavi ovaj materijal je i da se barem malo preko narodnih nošnji približimo ljudima naše historije, da uočimo njihove sličnosti i razlike.

Na teritoriji Bosne i Hercegovine nailazimo na veliki broj različitih nošnji. Sve nošnje formirale su se kroz dugi niz godina i nose u sebi elemente ili samo tragove elemenata mnogih kulturnih utjecaja, koji su uticali na razvoj ne samo nošnji nego i općenito na historijska i društvena zbivanja.
Zbog toga u našim nošnjama nalazimo tragove balkanske, mediteranske i orijentalne kulture.
Ovi kulturni utjecaji su ostavili svoj pečat na narodne nošnje i nesumnjivo doprinijeli njihovoj diferencijaciji.

Do kraja 19. stoljeća narodna nošnja seoskog stanovništva je bila najvećim dijelom domaće proizvodnje. Izrađivale su je žene na selu, a neke dijelove su radile seoske i gradske zanatlije.
Materijali za nošnju su izrađivani od vune, lana, konoplje i kože.
Od lana i konoplje tkalo se platno za osnovne dijelove: košulju, gaće, kao i ženske marame za pokrivanje glave. Čisti lan se koristio za praznične dijelove nošnje, dok se miješao sa konopljom za svakidašnje dijelove.

Pamuk koji je bio u velikoj upotrebi u gradskoj nošnji se počeo upotrebljavati na selu krajem 19.stoljeća i to najprije u srednjoj i istočnoj Bosni, Posavini i Hercegovini. Pored materijala domaće proizvodnje u narodnim nošnjama na našoj teritoriji nalazimo krajem 19. stoljeća u manjoj mjeri i materijale manufakturne i fabričke proizvodnje. Tkanine manufakturne proizvodnje uvozile su se još u srednjem stoljeću u Bosnu i sa Istoka i sa Zapada. Dolazile su najčešće posredstvom dubrovačkih trgovaca. Od ovih materijala najviše su se upotrebljavali somot i crvena čoha. Ovi materijali su se krajem 19. stoljeća upotrebljavali najviše kod imućnijeg seoskog stanovništva.

Poslije dolaska Osmanskog Carstva u naše krajeve, taj novi kulturni inventar se ispoljio u upotrebi novih materijala. Primjena ovih materijala se veže prvenstveno za nošnju građanskog i feudalnog staleža.
Uticaj Austro-ugarske imperije i njena okupacija Bosne i Hercegovine je ostavila i traga na narodne nošnje, prvenstveno na primjenu materijala. Sve više se upotrebljavaju fabrički materijali. Pored pamučnog platna, na selu se najviše upotrebljava crni saten “glot” i to za ženske suknje i dimije srednje Bosne, istočne Bosne, Posavine i Hercegovine. U zapadnoj Bosni suknje od ovog materijala počele su se nositi tek pred drugi svjetski rat. Sa novim materijalama koji su ulazili u upotrebu, dolazili su i novi krojevi, a s njima i nova terminologija. Većina tih termina je orijentalnog porijekla; ječerma, fermen, džemadan, koparan, bošča, fes, zubun itd.

U gradskim nošnjama bez obzira na nacionalnu pripadnost se krajem 19.stoljeća zapaža jak orijentalni utjecaj, kako u krojevima tako i u izboru materijala. Materijali su mahom uvezeni sa istoka, a takođe i sa Zapada, mahom iz Venecije. Najviše su upotrebljavani čoha, somot, aladža, šamaladža, atlas, kao i razne vrste svile i brokata, a zatim i pamučni i svileni “bez”, tj. platno. O građanskoj nošnji kod nas najviše nam je sačuvano podataka iz 19.stoljeća, u djelima raznih putopisaca koji su prolazili kroz Bosnu. Pored ovog izvora svako od nas može da dobije predstavu o tim nosnjama ako naprimjer pročita tekstove starih epskih pjesama, balada, romansi iz tog doba ili pak sevdalinki. U takvim pjesmama je moguće pročitati o različitim elementima nošnji tog doba, njihovom imenu, funkciji i materijalima.

Sačuvane građanske nošnje s kraja 19. stoljeća pokazaju da se ženska nošnja sastojala iz košulje od tankog pamučnog ili svilenog “beza”, pravo krojene izjedna, sa dubokim izrezom na prsima, bez ikakve “jake”; uz nju su se nosile i gaće od istog ili debljeg platna, širokih nogavica, skupljene pod koljenom. Na gornjem dijelu tijela, preko košulje, nosili su se: fermeni – vrsta jeleka bez rukava, iznad struka, otvoreni na prsima, ječerme – krojene od svile ili kadife, ukrašene zlatnim trakama ili zlatovezom, za razliku od fermena vežu se ili kopčaju na krajevima. Udate žene oblačile su preko košulje i anteriju, vrstu duge haljine od somota ili svile sa bogatim zlatovezom i zlatnim ukrasnim trakama, sprijeda je otvorena, na grudima ima veći izrez, zvonastog je kroja, sa jako naznačenim strukom, ima duge rukave koji su pri dnu rasječeni. Gornji dio nošnje odvajan je pojasom koji je mogao biti od tkanine ili metala, sa filigranskim kopčama tzv. paftama. O pasu opasivale su se srmenim širitnim pojasom sa paftama od srebra, razne veličine i oblika. Na noge su dolazile bijele pamučne čarape i kožna obuća, razne vrste papuča i cipele. Na glavi su djevojke nosile fesiće sa cvijećem, a žene kalkan-kape sa srebrnim tepelukom na tjemenu i resama od crne svile unaokolo. Obavezan dio muslimanskih gradskih ženskih nošnji za izlazak u grad je bila odjeća feredža.

14192061_950543305073202_7449957718686324708_n 14199775_950543475073185_5982718814412608440_n

Kontakt broj telefona: 032/771-920

JU KSC KAKANJ

Podijelite:

Posljedni članci