30. aprila 1967. godine u Kaknju otvoren Dom kulture
Kakanj je 1967. godine dobio izvanredno lijepu, modernu i nadasve funkcionalnu zgradu, koju po njezinoj namjeni i u socijalističkom maniru nazvaše Dom kulture. Lociran na Plandištu, gdje su do tada bile tri kuće Zudera i još nekih porodica, trebalo je da opravda naziv kako po aktivnostima u njemu, tako i po ponašanju Kakanjaca. Sve kulturne institucije smjestiše se u ovu zgradu: Biblioteka i čitaonica, Kino, Kulturno-umjetničko društvo “Dikan”, Radnički univerzitet i još neke, a osta prostora i za stan domara Ivice Kneževića. Velika sala sa prostranom pozornicom, opremljenom velikim pokretnim kulisama i reflektorima, ispred koje je podij za orkestar, mogla je garantovati uspješan nastup i najvećim ansamblima. To je ujedno bila i kinosala u kojoj su postojale mogućnosti prikazanja filmova u najsavremenijoj tehnici, sa velikom projektovanom slikom i stereo zvukom.
Zahvaljujući i dobro osmišljenom programu njegovog direktora i još važnijoj materijalnoj podršci čelnih ljudi Općine i Rudnika Kakanj, Dom kulture posta mjesto gostovanja Sarajevskog pozorišta, i njegovih ansambala Drame i Opere, ali i umjetničkih grupa iz drugih kulturnih centara tadašnje države, te su Kakanjci imali priliku uživati u najznačajnijim kulturnim događanjima toga vremena. Bilo je ponekada i nastupa umjetničkih grupa iz inozemstva. Održavani su u Domu kulture i koncerti poznatih muzičkih zvijezda, izložbe najvećih umjetnika tadašnje nam države. Kako je u njemu postojala najveća sala u gradu, tu su se održavale i razne svečanosti, naročito obilježavanja važnih godišnjica iz prošlosti naše države, dodjeljivala priznanja i sl.
U Muzeju Kaknja se čuva primjerak pozivnice za otvaranje Doma kulture u Kaknju
U njegovom okrilju rodilo se i više kulturnih manifestacija, posebno nekoliko festivala, kao što su “Mladi pjevaju proljeću”, gdje su se pojavljivali kakanjski pjevački talenti, zatim Festival osnovnih škola itd.
U njemu su svoje probe i nastupe imali KUD “Dikan”, “Tamburice”, Rudarska glazba te druge umjetničke grupe. U bibilioteci i čitaonici organizovane su književne večeri, nastupi znanih i manje znanih mladih pjesnika te raznovrsne izložbe.
U Radničkom univerzitetu održavani su kursevi i seminari, a dosta Kakanjaca steklo je naknadno i diplomu svoga budućeg zanimanja. Stanimir i Mišo su uspostavili vezu sa srednjim i višim školama u zemlji, pa onaj ko je želio da uz rad još i uči mogao je doći do kakve diplome.
Za većinu Kakanjaca, pored bioskopa, najpopularnije je mjesto u Domu kulture bila kafana. Dvija dijela kafane u lijevom krilu toga doma (jedna u prizemlju i druga na spratu) pružali su veliki ugođaj. Obično je danju radio samo dio kafane u prizemlju, a navečer je bilo pravo zadovoljstvo sjesti i zabavljati se sa društvom u dijelu kafane na spratu. Probrano osoblje (a pogotovo Šaćir, Kerim i Tidža), uz neobični interijer, odavali su neki glamur koji nije isčeznuo ni nakon više godina rada te pomalo neobične kafane. Ugledne goste i poslovne partnere njihovi su domaćini izvodili u ovaj objekt. Subotom navečer obično je svirala muzika i u ugodnom ambijentu moglo se i zaplesati. Ovdje su organizovane i maturske večeri te dočeci novih godina. Sve je to uticalo da je Dom kulture u gradu postao centar oko koga se sve okretalo i najživlji dio Kaknja.
Iz pera Raifa Čehajića
Dom kulture u Kaknju, nekad i sad (obnovljen prije nekoliko godina)
Tokom 50 godina postojanja mnogi su bili na ovoj pozornici i mnogi su dali svoj doprinos i otišli, ili će kad dođe vrijeme za to otići, a doći će nove generacije, ali ova Ustanova će, živjeti vječno i vječno će proizvoditi nove talente u našem gradu.
JU KSC KAKANJ