“Pismo muzeju – Djetinstvo u ratu” – Objavljujemo tekstove koji su nam pristizali u okviru literarnog takmičenja

Podijelite:

KATEGORIJA: 1978 – 1990. godište – „Pismo muzeju – Djetinjstvo u ratu“ – U drugoj kategoriji literarni rad najbolje je napisao Evelin Memić. Knjigu “Stećci bosanski stil” uručio je ratni komandant Fadil Imamović.

Pismo Muzeju – Djetinjstvo u ratu

Jednog proljetnog dana, kad se priroda počela buditi iz zimskog sna, a ja završavao četvrti razred osnovne škole, dogodio se jedan događaj koji će, kako se poslije ispostavilo, biti najavna špica da u moje dječačke snove, razbibrige i razmišljanja dolazi nešto sasvim drugačije, nepoznato i nesvakidašnje – a to je bio rat.

Dok sam pješačio krivudanim ispucalim asfaltom vraćajući se pješke kući do svog 5 kilometara od škole udaljenog sela, iza mojih nejakih leđa zaustavilo se veliko milicijsko vozilo. Bio je to veliki džip poput onog za čijim sam upravljačem mnogo puta sjedio u dječačkim zamišljanjima dok sam okretao volan kojeg mi je komšija Šaban – višegodišnji šofer darovao (žao Šabanu bilo da okrećem nekakve table, pa mi tako darovao volan kojeg i danas pamtim).

Iz velikog džipa pozvaše me milicioneri da uđem u vozilo uz opasku da čuvam noge za starih dana. Na sekund promislio i ušao, znajući da se ne ulazi u vozilo na poziv nepoznatih ljudi, ali kad te milicija zovne, pomislih, ne smije se odbiti.

I dok smo se vozili, uz pisak i šuštanje njihove radio-stanice, krišom sam stalno pogledao 4 puške. Poslije, kroz ratne događaje, shvatih da se radilo o automatskim puškama sa preklopnim kundakom, kalibra 7,62 mm. Posmatrao sam krišom te puške dok sam mehanički odgovarao na pitanja milicionera nabrajajući petice koje imam u školi, hvaleći se kako nemam izostanaka i kako je učitelj rekao da će nekad biti nešto od mene.

Nije to bila patrola u Stojadinu, Fići ili malom Jugiću, nego patrola u džipu i sa puškama. Nakon izlaska iz vozila shvatio sam da se u mom životu i oko mene dešava nešto čudno. Kasnije ću saznati da je ta patrola što mene poveze bila u obilasku nekoliko obližnjih sela jer su se počele pojavljivati barikade.

Drugi važan događaj desio se ubrzo nakon toga kada je jednog dana  moj amidža ušao u našu avliju u maskirnom odijelu. Došao je tužan, izmoren, iscrpljen… Imao je na rukavu naljepnicu sa natpisom „TO BiH“ i grb s ljiljanima. Vraćao se iz akcije u kojoj je kroz prvo ratno stradavanje svojih saboraca spoznao sve strahote koje rat donosi. Ja sam sjedio na stepenici i stalno podižući amidžin maskirni kačket koji mi je padao na oči i uši pomno upijao svaku amidžinu ratnu riječ.

Ostala mi u sjećanju jedna njegova rečenica koja opisuje surovost rata. Na prve metke i granate koje su neprijatelji na njih ispucali u toj akciji, priča amidža, jedan naš  mladi borac je rekao“ Vidi budala što pucaju na nas, pa ubit će koga“.

Ubrzo je i otac otišao u rat. Nije bio pušač, pa je one cigarete koje su ga sljedovale na ratištu mijenjao za čokolade u ratnim prodavnicima. Tako je moje dječačke ratne dane počela sladiti čokolada „Evropa“, tako se zvala, i sjećam se da je pisalo da se proizvodi u Skoplju.

I tako, dan za danom, rat trajao, pa i mi, seoski dječačići, odlučili da napravimo ratnu jedinicu. Drvene puške na leđa, lopate iz podruma, krampe, i krenemo da napravimo rovove. Nismo se tada mogli dogovoriti jesmo li mi prava vojska ili radna obaveza jer je neko od starijih u naše dječačke priče „ubacio baju“ kako rovove ne kopa vojska, nego nekakva radna obaveza. Otišli mi u šumu iznad sela, iskopali tri rova i zaposjeli liniju odbrane, od jutra do mraka, a neprijatelja nismo očekivali noću. Neko je rekao da ni neprijatelji nisu toliko ludi i da i oni spavaju kad sav svijet spava.

Premda su prave ratne linije bile više od 20 km od našeg sela, mi smo formirali našu liniju iznad sela, jer nikad se ne zna odakle ko može banuti.

Među nama najveća fora je bio jedan dječak. Donio mu babo s linije komad šatorskog krila, a mati šnajderica mu sašila maskirno odijelo, tako da je on među nama najviše ličio na borca. Mi ostali smo se tješili da su borci bez odijela bolji od boraca koji imaju odijelo.

Imali smo jednu vrlo sposobnu diverzantsku grupu. Probrani momci, brzi, sposobni za preskočit plot, provući se kroz bodljikavu žicu i slično. Sjećam se njihovih akcija. Veoma brzo i efikasno su znali popeti se i otresti Ismetov dud, ili Ahmedovu jabuku-đulabiju, i vratiti se sa plijenom na polazište.

Jednom nam je jedan diverzant povrijeđen u akciji. Dobio svoju drvenu pušku po stražnjici taman kad je izlazio iz Safetovih nezrelih kukuruza. Poslije se pravdao babi da nije on bio u kukuruzima nego neko drugi i da je za sve kriva Safetova staračka dioptrija.

I niko nije puno zamjerio zbog takvih dječijih nestašluka, toga je bilo od davnina.

Sjećam se jednog strahovitog napada na našu liniju odbrane. Ustremio se na naš borbeni raspored jedan divlji vepar. U početku smo se malo prepali, panika je zavladala, pa smo se uspentrali uz stabla, konsolidovali svoje redove, te raznim povicima, uzvicima i vikom potisnuli neprijatelja u dubinu njegove teritorije.

Jednog dana u jedinicu je došao dječak sa petokrakom. Nije mogao pronaći  ljiljane, pa se dohvatio babine kutije od šibica koju je ovaj donio za uspomenu iz JNA i tamo pronašao crvenu petokraku. Primljen je u naše redove jer smo mi znali iz filmova da su partizani dobri i da su na našoj strani. Tako smo do kraja rata u našim redovima imali i jednog partizana. Čak mu je jedan stariji ljubitelj partizanskog vesterna rekao da izgledom podsjeća na Boška Buhu.

Prve izbjeglice dobro pamtim. Skupila mati nešto moje i bratove odjeće i stavila jednu malu, moju, a poslije i bratovu, deku, Viteksovu, sa nacrtanim jelenom, i odnijela u fiskulturnu salu škole u kojoj su izbjeglice bile smještene.

U ratu su cigarete kod odraslih posebno važna, rekao bih, namirnica. Muke pritisnu, pa je lakše kad se dimi. Sjećam se cigareta „Kolumbo“, odnekud se pojavile pa su oni pušači koji su se dosegnuli ovih dimnih užitaka njima bockali one koji su bili „spali“ na običnu „Drinu“ u novinskom papiru. Paklica „Kolumbo“ cigareta imala je iscrtanu kartu svijeta i fotos Kolumba-velikog moreplovca koji je otkrio Ameriku. Fora je tada bila i cigareta „Izmir“.

Pamtim UNPROFOR, baš pamtim. Došli jednog dana u moje selo. Stali sa bijelim transporterima i plavim UN zastavama. Izašao jedan, pitao nas sve redom „What is your name“ i dijelio svima po dvije žvakače sa sličicama. To je bio prvi moj susret s njima, a poslije ih je bilo još.

Sjećam se lanč paketa. Šibica, mirisna maramica, džemići, tvrdi keks, mesni obrok. ..Posebno pamtim te mesne obroke iz lanč-paketa. Dobivao sam ih od plavih šljemova iz Azije, ali bili puno začinjeni pa nije pomagalo ni dodavanje vode i prokuhavanje. Da se u njih ulije cijela rijeka Bosna opet bi bili ljuti, pa je ostalo zapamćeno da se i u ratu nekad znalo i mesa baciti.

Sjećam se jednog komšije, borca. Kilogram šećera bio jako skup, a on imao vreću šećera. I nije ništa htio prodati, nego uzeo jednu staklenu teglu, onu veću, i od kuće do kuće, svima zagrabio po jednu teglu šećera. Da mi je neko pričao, ne bih vjerovao, ali ja vidio svojim očima kad je ušao u avliju moje nane sa vrećom šećera i teglom. Moja nana ga blagosivljala do kraja svog života, a i on je umro poslije rata. Da imam kakvu mogućnost makar posthumno bih mu dodijelio neki orden ili bih ustanovio neko priznanje koje bi čuvalo sjećanje na njega. Moglo bi se zvati „Počasna plaketa sa teglom šećera“.

I tako, ni danas, nakon više od 20 godina, ne znam da li smo moji drugovi i ja bili prava vojska ili radna obaveza. Imali smo drvene puške i na njima izrezbarene ljiljane, čuvali smo stražu u šumi iznad sela, znači bilo smo vojska. Pred veče smo napuštali liniju i odlazili kući računajući da i neprijatelj nije toliko lud da ne spava noću. S druge strane, kopali smo rovove, ali to radi radna obaveza. Dilema, dakle, i dalje ostaje. Kako god bilo, patriotsku dužnost smo ispunili, neprijatelj u naše selo nije kročio svojom čizmom.

Evelin Memić, rođen 1.4.1982.godine

JU KSC KAKANJ

 

 

 

Podijelite:

Posljedni članci