„Pismo muzeju – Moje viđenje rata“ – Objavljujemo tekstove koji su nam pristizali u okviru literarnog takmičenja

Podijelite:

Nagradu na temu ”Moje viđenje rata” osvojila je Elma Begić, a knjigu ”Djetinjstvo u ratu” autora Jasminka Halilovića uručila joj je profesorica Behija Kulović, član komisije za izbor najboljih literarnih radova. Inače su na konkurs JU KSC ukupno pristigla 24 literarna rada u okviru projekta ”Mjesec ratnih godina”. U nastavku objavljujemo kompletan tekst koji nam je poslala Elma B.

Na želježničkoj stanici sa teškim ruksakom na leđima, crtežima u ruci i punom kesom hrane svakog ponedjeljka čekam voz za Sarajevo. Nekoliko minuta prije toga svake sedmice pozdravljam se sa roditeljima doživljavajući te trenutke svaki put na neki neobjašnjiv način tugaljivo lijepim. Tek kao studenti postajemo svjesni značaja prisustva najbližih u našim životima. U trenutku kada se mnoge nevolje svale na naša leđa, njihova ljubav preuzima taj teret, a mi pri tome osjećamo neizmjerno olakšanje.                                                 

Sve dok u životu ne osjetimo gubitak neke osobe nismo svjesni bogatstva kojeg posjedujemo. Spoznaja da  iz dana u dan je sve više ljudi koje neću moći vidjeti je izuzetno bolna. Naročito jer sam se sa prvim gubitkom susrela iznenada, ne očekujući ga i ne bivajući spremna ni jednim segmentom svog psihičkog stanja. Zbog toga neka neobjašnjiva sila me tjera da svaki put provjerim imena učesnika u saobraćajnim nesrećama jer traume dolaze zajedno sa gubicima.

Ali opet, koliko god bile male ili velike moje brige i traume, stid mi ne dozvoljava da ih poredim sa onima koji na svojoj koži osjetiše i preživješe rat.                                                                                              

Na spomen te riječi u mojim mislima se automatski počinje reproducirati film u kojem se izuzetno velikom brzinom smijenjuju različite slike.                                                                                                                 

Vidim svog babu kako leži u hladnom rovu, rođake kako trče ka ogradi, iza koje se nalaze humanitarci, kako bi čokolade iz snova pretvorili u stvarnost, mamu koja drhti od straha dok u krilu čuva mog malog brata skrivena u naninom podrumu zbog granatiranja… Svaki novi događaj iz rata o kojem mi pričaju stvara bol u mom želucu. Razmišljam kakvo je to stanje moralo biti da su kad bi imali brašna pravili hljeb kojeg su jeli tek kada ostari, jer se frišak hljeb brže pojede?!                                

Da lisu uopšte znali tih godina šta znači biti sit? Slušam tetkinu priču o tetkovoj plati koja se isplaćivala vrećom brašna i koja je na njegovom biciklu stizala iz Visokog do Kaknja. Zamišljam nanu u suzama kako ispraća svog dvadesetogodišnjeg sina sa puškom na leđima. Da li je baš morao da nosi pušku umjesto knjige, da nosi tugu umjesto osmijeha, da topli krevet zamijeni hladnom zemljom i „snom“ pod vedrim nebom? Da njegov sin dobije ime po njegovom prijatelju koji je ubijen? Da li su mog brata iz dječijeg sna morale buditi granate? Da li je moja mama morala provoditi besane noći u razmišljanju gdje su joj najmiliji i da li još uvijek dišu? Da li je moj babo morao da drži pušku u naručju umjesto svog sina? Da li su ljudi morali napuštati svoje gradove i domove? Da li su morali pretrpjeti sve te meni nezamislive strahove i kako su to uspjeli? Da li smo morali 11. juli pamtiti po Srebrenici? Da li su Boško i Admira morali na tako bolan način naučiti šta znači rat i koliko je njegova bahatost u stanju da uništi ljubav? Da li su naše rijeke morale biti obojene krvlju? Da li se ovaj film o ratu u mojoj glavi svaki put morao završavati slikom obojenom u crveno?

Babinim pojačavanjem zvuka na tv prijemniku iz razmišljanja trznu me glas nekog političara dok izgovara tu riječ „rat“. I dok ja iz nekih svojih razloga i strahova bježim iz te prostorije, jer nisam u stanju da slušam o nekoj „crvenoj budućnosti“, moj babo iz nekih drugih razloga i strahova pozorno prati o čemu oni pričaju.

I nikada nemojte da me pitate zašto ne volim crvenu boju i zašto ne gledam tv dnevnike.

 

Elma Begić

 

JU KSC KAKANJ

Podijelite:

Posljedni članci