Najveća radost za roditelje je dočekati da mlada prekorači kućni prag. Uvijek je bilo lakše ženiti nego udavati. Udavati svoje dijete za roditelje znači gubiti drago čeljade iz kuće ili ga udaljiti od očiju, da srce kuka a oči vehnu. Helem sa mladom je u kuću dolazilo i ruho uglavnom u sehari a od ‘jačih’ famelija i ruho u kolima.
Dok se mlada vozi u istim kolima sa mladom sjedi samo njezina jengija i koji njezin bliži rođak. Iza svatova idu kola u kojima se u sanducima vozi djevojačko ruho. I ta su kola pokrivena čohom i boščalucima. Ako mlada ne vozi sa sobom ruha, može ga ili pred sobom poslati ili će iza nje doći.
Običaji se po našoj Bosni u detaljima razlikuju kod Bosanaca triju vjera i običaja. Negdje se kad se dođe pred mladinu kuću morala ispoštovati posebna procedura otkupa sanduka. Sanduk – komora – ruho – seksena se trebao otkupiti od čuvara. Kad bi se sanduk, nakon određenih natezanja i cjenjkanja otkupio svi ulaze u mladinu kuću gdje slijedi gozba. Potom se ruho uredno spakira, a konj ili kola se posebno nakite. Na konja su se već od kuće metnule ”brozve”, ali se sad na jaku meće ručnik i šarenih papira.
Opet negdje je sehara bila glavno spremište ruha. Jedna nana priča da je seharu je od svoje majke, jer nije imala više čime da me daruje. »Tu se nalazi moje ruho, koje sam godinama vezla. U svakom cvijetu uvezeno je par uspomena. Jer djevojačko ruho je najveći miraz, a sadrži vrijeme, mladost i uspomene. Ovaj jastuk (pokazuje rozi jastuk uz blagi osmjeh) vezla sam cijele zime. Jelek sam naslijedila od svoje nane i star je 200 godina. Sve ovo što vidiš treba da čuvaš i da znaš, da dok ima ovoga, biće i nas…“
Opet kod drugih nije bilo sehare ali je bio sanduk u koji se stavljalo ruho i mnogo koješta. »Sanduk je bio izrezbaren i posebno obojen, a iznutra je imao posebnu manju laticu u koju su se stavljali sitni predmeti. Sadržaj sanduka činilo je djevojačko ruho: čerme, šotane, gaće, čorapi, terluci, opanci, meculeti, pregljača, čilimarica, košuljci, a u latici bi bile igle za šivanje, šilo i opančarica, igle za pletenje, ponekad malo pomade i ogledalce i sl. U drugom dijelu koji se zvao bala nalazili su se: Gunjevi, biljci, rutaši, vriće, obične zobnice, darovi za svatove i ostalo što je mlada prikupila. Pored ovoga komoru su sačinjavali i predmeti kućne uporabe, a nezaobilazni su bili: kudilja, grebene, gargaše, pratnjača, srp, metla, a u posljednje vrijeme regali, ležaji, fotelje i sl.«
Nisu isti običaji slanja ruha, niti su istog kvaliteta sehare i sanduci bili na selu i u čaršiji.
Sehara koja se nalazi u Muzeju Kaknja obogaćena je starim vezovima i salvetama koje su darovane od strane naših sugrađanki.
U Muzej Kaknja svakodnevno pristižu različiti predmeti koji se nakon procjene uredno smjeste na mjesto kojem pripadaju.
Ukoliko i vi posjedujete stare predmete koji su od važnosti za naše kulturno- historijsko naslijeđe, iste možete pokloniti u Muzej Kaknja kako bi ih sačuvali od zaborava i i učinili dostupnim za naredne generacije.
Tatarija/JU KSC KAKANJ