VELIKO HVALA za Behaiju Neimarliju kakanjskog borca iz perioda NOB-a čija je želja bila da se njegova oficirska uniforma i drugi predmeti čuvaju u Muzeju Kaknja

Podijelite:

Share on facebook
Share on twitter
Share on linkedin
Share on pinterest

Oficirsko odijelo kao i  mnogobrojni vrijedni predmeti koji su pripadali kakanjskom borcu iz perioda NOB-a Behaiji Neimarliji danas su od strane njegove porodice donirani Muzeju Kaknja. Želja kakanjskog borca Behaije Neimarlije bila je da se njegova oficirska oprema sačuva u muzeju i tako trajno podsjeća na period 1941-1945. godine.

Učesnik NOAR-a 1941-1945 Behaija Neimarlija do nedavno je povodom obilježavanja značajnih datuma u gradskom spomen-parku (na Spomen-obilježju palim borcima NOAR-a 1941.-1945. godine), na spomen-obilježju na Ponijerima i dr. održavao govore našim sugrađanima i gostima. Behaija Neimarlija je nedavno napustio ovaj svijet ostavivši za sobom mnogo uspomena, neke od njih bit će sačuvane u muzeju.

U Muzej Kaknja danas je stigla oficirska uniforma (oficirska kapa, košulja, hlače, kožna torbica, ručni sat), dokumenti i knjige.

Ovom prilikom se zahvaljujemo porodici na ukazanom povjerenju.

Otvorenje izložbe 70 godina u Muzeju Kaknja – 09.april 2015. godine

Behaija Neimarlija: Dobitnik tri ordena, kao i najvišeg opštinskog priznanja, Plakete oslobođenja Kaknja za 8. april – Dan oslobođenja Kaknja
Behaija Neimarlija je učesnik Drugog svjetskog rata. Rođen je u mjestu Živalji u Kaknju 1928. godine. Osnovnu školu je završio u Kaknju, 1943. godine, te trebao ići u Medresu, ali ipak je otišao u partizane.
“Ja sam bio u Četvrtoj krajiškoj diviziji,odnosno u udarnoj grupi. Ja sam jedan od živih učesnika koji je bio na oslobađanju Kaknja, bio sam i ranjen. Sa tri bataljona smo se prebacili preko Bosne i dva puta smo još napadali Kakanj, ali ga nismo oslobodili. Pošto sam imao 17 godina, bio sam prvo pomoćnik kod mitraljeza, a poslije sam bio u komandi čete kurir, skojevac. Tako su jednoga dana postrojili nas i zvali na zadatak. Komesar bataljona je bio Milan Inđić, narodni heroj, te nas oko dvadesetero je došlo u Ži-valje navečer, u moje selo gdje sam ja rođen. Dobili smo radnička odijela, mi nismo ni znali kakav je zadatak, samo znaš da moraš da se javiš. Trebalo je uznemiriti neprijatelja u Kaknju. Mi smo iz Živalja krenuli u radničkim odijelima, ja sam od svog rođaka Ismeta Neimarlije uzeo bluzu radničku, sjećam se, bila mi je velika, jer sam ja i bio malešan.Došli smo na most šehidski, a gore je bila straža na raskršću, njemačka straža. Italijani su bili u jednoj kući. Uglavnom, mi smo ih trebali iznenaditi. Među nama je bio jedan koji je bio u njemačkoj vojsci, pa je znao i govoriti njemački. Mi smo išli kao radnici, na posao, u pola 11 smo prešli, jedan za drugim, a pokupljeno je bilo cijelo oružje i dato nama, našoj grupi. Kada smo došli u naselje tzv. Albanija, na raskršće, Švabo nas je zaustavio. Pitali su nas ko ide, a ovaj naš što je znao njemački jezik malo, iz vojske, inače Krajišnik, Hrnjić se prezivao, je rekao da idu radnici na posao u Rudnik, od 11 da rade. Švabo je rekao da ide jedan naprijed, a ostali stoj. Tražio je propusnicu koju je svaki radnik morao imati, a taj što znao govoriti njemački je imao nož sakriven umjesto propusnice, i gotovo… Drugi put kada smo uletili u Kakanj, tri bataljona 1945. godine su trebala da zauzmu Kakanj, kako bi se prebacila Četvrta i Deseta divizija, koje su bile sa druge strane Bosne. Ja sam bio u prvom bataljonu Šeste krajiške udarne. Prvi bataljon je Šeste krajiške, drugi bataljon Osme krajiške, kojim je komandovao Osman Đafić koji je poginuo u Kaknju, treći Jedanaeste krajiške brigade sa kojom je komandovao jedan Mićo, koji je i bio ko-madant cijele te udarne grupe. Trebalo jezauzeti most u Kaknju, nisu bila dva mostakao sada, nego samo jedan. Bunker je biona onoj strani gdje je sada radnja od Begovca. Jedna grupa skojevaca, dobrovoljaca, sa mnom je bio i jedan Čehajić iz Visokog, došli smo blizu njihovog bunkera, a oni su pjevali: „Kiša pada, partizani bosi, samo Tito oputare nosi“. Trebali smo da oslobodimo most da bi prešla Divizija, i zauzeli smo most, zauzeli Kakanj, sem Grebena gdje su ostali Nijemci. Krenuli smo dalje sa Divizijom pre-ma Sarajevu, od Sarajeva prema Visokom koje smo oslobodili 7., i onda defnitivno Kakanj 8. aprila”

Preneseno iz: Kakanjske novine [broj 202, 1.12.2012]

Podijelite:

Share on facebook
Share on twitter
Share on linkedin
Share on pinterest

Posljedni članci